Tihi domovi - vječna počivališta

Podno Remeta, u Črlenom jarku, tik uz Mirogoj smjestio se u prekrasnoj amfiteatarskoj dolini grad sa nekoliko tisuća "malih kućica" , grad u kojem trajno vlada mir, opušenost, spokoj. Grad oji ponekad posjećujemo prepuni bolne tuge koja srce slama, pa onda grad koji nam daje utjehu, smirenost i pomirenost samih sa sobom.

Smjestio se Gaj urni sa Krematorijem. Pitomi remetski brežuljci kriju u sebi pravi mali gradić, sa ceste gotovo nevidljiv, sa tri strane okružen šumom.

Polaganim korakom spuštamo se prema posljednjem zemaljskom domeku naših najmilijih.

Žalosne vrbe iznad glavnog kompleksa tiho žumore na vjetriću koji neprestance popuhuje.

Na prvom dijelu silaska smještene su cvjećarnice i prodavaonice svijeća

a s druge strane na sveopće čuđenje lokali u kojima nikada nisam vidjela da netko sjedi

 a odmah iza ulaznih vratiju smještene su klupe za odmor  i pripremu za susret s najmilijima

ispod zvona koje zacilinka svaki puta kad ispraćamo neku dušu na posljednji put do zadnjeg ovozemaljskog domeka.

Tu se i vidokrug počinje širiti pa s desne strane vidimo glavnu zgradu sa dvoranama za ispraćaj

Iznad ulaza u predprostor dvorana za ispraćaj zlate se predivni stihovi Tina Ujevića

Ravno se otvara pogled na Vječnu vatru koja plamti u spomen Braniteljima.

 a skroz u dolini je spomenik (sram me bilo ) ne znam kome i ne znam čiji

Petnaestak sam godina redoviti šetač uličicama ovog malog grada i vidljiva je težnja za

Neprestanim uređivanjem prostora mada se smjernice zadane na početku više baš i ne poštuju.

U početku to bijaše grad jednakih, postojale su samo dvije vrste domeka – manje i malo veće, bez ikakvih dodataka i uređivanja. Danas već ima vrlo velikih razlika (pa kako bi bilo jednakosti među mrtvima kad je nismo uspjeli približiti tom idealu ni u kojem segmentu našeg života).

Poneki to učine s mjerom i poštujući prirodu i obilježe jednostavnom stijenom počivalište svojih najmilijih

a ima i na žalost sve više nakaradnih situacija sa plastičnom travom ili tapisonima oko grobova.

Unatoč tome što me takve slike dovode do bijesa, strašno je što smo mi ljudi u stanju sve upropastiti,

Gaj urni je jedna od destinacija koja me uvijek smiri, ublaži moje prejake osjećaje pa bili oni tuga, bijes, jad. Nakon šetnje vraćam se u grad mirna, spremna za nove životne bitke, odlučna da ću još bezbroj puta u bezbroj godina koje dolaze prošetati ovim stazama ili u dalekoj budućnosti provest se vlakićem koji nam najavljuju.

Franjice, neobično je to što si nam prezentirala. Tekst ti je super, iako meni malo morbidno ne volim misliti o tim stvarima, više se volim praviti kao da se to nikada neće dogoditi, i da ću živjeti zauvijek.

Zbog ideje da je posljednji domek nešto malo, tek toliko da imaš staviti cvijetak i zapaliti sviječicu (ipak je u nama još duboko ukorijenjeno da moramo ići u zemlju i tako prahom postati, pa onda to mjesto, baš to mjesto obilaziti) ja sam zaljubljena bila u Gaj urni i prije no što sam pretužna počela ispraćati svoje najdraže. I danas mogu šetati stazama i gledati s brežuljka na brežuljak tog gradića sa osjećajem spokoja i mira.

krematorij mi je poznat...lijepa reportaža franjice...ali ovo od andreje je isto lijepo...samo su oni bijeli križevi...da se ne zaboravi...