InoxCimina kućica

i, došlo je vrijeme kada smo se morali rastati sa našim komadićem prirode. Ukratko, radi rješavanja stambenog pitanja našoj djeci, stan se prodalo i uz posebne financijske napore i gimnastike kupilo se stančiće kćerki, sinu i nama pa smo mi, dva friška penzića preselili u stan na III. katu. Tako smo se mi, inače dvije vrlo aktivne osobe sa mnogo interesa, sklonosti i hobija, našli bez svog komadića vrta, svog komadića prirode. Strah od neaktivnosti i osjećaj zarobljenosti bili su pokretači. Evo tu se pojavila želja, i rasplamsala u nama tinjajuća potreba za našom kućicom. Nakon detaljnog obilaska Vukomeričkih gorica našli smo ju – našu buduću kućicu. Blizina stana u VG (15 km ili 15 min), dobra veza sa busom (za budućnost bez auta), pitoma još netaknuta priroda i lijep vidik bili su čimbenici koji su presudili. Morala je biti naša i postala je. Mi ju radije zovemo kućicom nego vikendicom, jer po nama u vikendici se boravi uglavnom vikendom i u vrijeme godišnjeg odmora. U našoj kućici mi boravimo tj. živimo više od pola godine kontinuirano, a van tog perioda, kad god možemo i kad zimski uvjeti na cesti dopuštaju. Točnije rečeno cijele dane provodimo vani baveći se svaki svojim aktivnostima, a u kući najčešće samo prespavamo.

...vidik







pitoma priroda



...radost za oči



...i dušu



u proljeće



ljeti



 u jesen



...i u zimi





odlučili su da postane naša kućica



a dali smo joj ime i simbol "srce u srcu"





...i ima dalje

Prostor sa osobnošću,prilagođen željama,potrebama i ljubavima svojih stanovnika.Jako,jako lijepo,i Cimin doprinos,i Vaših ruku djelo!pozdrav!

… priča o našoj kućici počela je davno prije nego što smo postali svjesni da ju želimo. Ja sa dubokim korijenima u asfaltu centra metropole i Cimi isto tako samo sa nešto plićim (niknulim iz sjemena djetinjstva u posavskoj Slavoniji), počeli smo postupno osjećati potrebu za prisnijim kontinuiranim dodirom sa prirodom. Moja sjećanja iz djetinjstva sa čestim boravcima u zelenilu meni obližnjeg Tuškanca, kao i njezina odrastanja uz Savu i zelena polja, hranili su našu potrebu za životom u simbiozi sa prirodom. Cimine lončanice, koje je sa ljubavlju njegovala u našem stanu zgužvanih zgrada precijenjenog Centra, bile su nam sav dodir sa prirodom. Zbog toga i drugih mana života u metropoli  odlučili smo otići iz nje. Odabir je pao na Veliku Goricu,  što je za nas značilo korak bliže ka prirodi koju su tražile naše duše. (blizina Vukomeričkih gorica)  Tu smo sa stanom kupili i više sunca, pa su  sa nama ubrzo uselile i mnoge zanimljive biljke. Dnevnu je sobu Cimi preobrazila u botanički vrt. Slično smo napravili sa, (do našeg dolaska zapuštenim), komadićem zemlje ispred naše zgrade i stana u I. katu. Vrlo brzo je u stanu došlo do proširenja dnevne sobe na račun lođe, a sa time i botaničkog vrta u njoj. Cimi cvate zajedno sa svojim biljkama, a bome i ja listam. Dnevna soba je proširenjem, osim botaničkog vrta, dobila i nove sadržaje, a izgledalo je ovako:





prostor boravka i blagovaone



detalji "botaničkog vrta" u dijelu za blagovanje





detalj "visećeg vrta"



prostor blagovanja








pogled na žardinjeru s "botaničkim vrtom"




...slijedi "Mali Cimin raj" ispred kuće