InoxCimina kućica

Sve je dobro prošlo jer toljage nije bilo, ali u buduće ću ipak pazit što govorim. Rizici su ionako za mlađe a ne starije. Zbog ovog mlađe uhvatio sam se u kontradikciji sa samim sobom. Ništa novo kod mene. Kolizija alter ega i mene. Stalno se nešto prepiremo razjašnjavamo i dogovaramo u pokušajima usklađivanja. Nije baš da smo u odnosu netrpeljivosti, nego stalno svaki vuče na svoju stranu. Jedan vidim jedno, a drugi vidi drugo. Jedan ozbiljan, drugi potpuno neozbiljan za svoje godine (kao što ste pretpostavljam i sami već zaključili). Da pojasnim konačno o čemu se radi. Evo, prošlih dana Ja često primjećujem kako netko lamentira o godinama kao kategoriji starosti, njihovom broju, teretu, brzom prolasku i sl. Da ne idem dalje od ovog foruma. Između ostalih na pr. „baka“, očito draga, elokventna i iznad svega duhovita osoba, koja osvaja sa svakim svojim postom. Ako ju ne nađem u mojim temama, Cimi mi prepriča ili skrene pozornost na njezine duhovite štiklece sa „kava“ ili“nočnih“ pa ih sa zadovoljstvom pročitam i nasmijem se. Eto ona, tava, pa lamentira, na sebi svojstven način, o svojim godinama već u samom svom potpisi profila, a i ponekim postovima.
Pa zatim „tatjanabajcic“ ( imao sam ju čast i priliku upoznati na nedavnoj Zagrebačkoj kavici). Draga, simpatična, isto duhovita, i nadasve jaka osoba koja i pred privatnim problemima, koje mora permanentno rješavati, ne poklekne i klone, također je sklona pričati o godinama u kontekstu starosti.
Onda i moja Cimi. Ponekad je sklona reći, kad ju pitam zašto nema potpisa za svoj profil, da bi najradije odabrala onaj,  koji je u nekom postu prepričala kao „štos“. „Nekad sam bila mladi i lijepa, a sad sam samo „i“.  Na to joj kažem….draga, „i“ nije nešto samo, nego nešto uspravno i ponosno. Pogledaj bolje, to ti je ustvari uskličnik.(Nadam se, da se spomenute dame neće ljutiti zbog spominjanja  u ovako pozitivnom kontekstu), jer i ja ih potpuno razumijem (što mislite otkud nick „Inox“ nego iz straha od rđanja-starenja).
A On (alter ego) cereka se iz prikrajka zafrkava jer misli drugačije pa kaže: Sve je to bez veze i bez razložno. Tome treba potpuno drugačije pritupiti. Sve je to ovisno u kutu gledanja, o pretjeranoj ozbiljnosti u pristupu problemu. U percepciji.
Zato ne opterećujte se brojkama jer su one ionako relativne i izmišljene radi pojašnjavanja nečeg ionako jasnog. Hajde da se bavimo osjećajima u nama koje one (brojke) ionako ne mogu pojasniti niti opisati. Ma fućkaš brojke kad one opisuju 65, 70, 60, 55, a ti osjećaš 45, 40, 30 ili zašto ne 25. Uskličnici su u nama, a ono vidljivo je manje bitno. Prkosimo vidljivom i budimo ponosni na te uskličnike u nama. Ne dajmo se opteretiti vlastitim izgledom na slučajnim fotkma, nego uživajmo u osjećaju života u nama i izvan nas. Izbacimo iz nas Doriana Gray i njegovu sliku te se ne opterećujmo sa onim na što ionako ne možemo utjecati.
Razmišljajmo i osjećajmo pozitivno, baš za inat onom što ponegdje u nama škripi ili bolucka i ne gubimo vrijeme.

Za pozitivnu atmosferu i vedre impulse uz bavljenje onim što volimo, prikaz onog što moja dva prozora ugledaju kad u rano jutro protrljaju oči i progledaju:

moj velikogorički prozor



















prozor "InoxCimine kućice"



























Možda će netko reći kako ovakve fotke spadaju u neku drugu temu, međuti, ako razmišljate na moj naćin, uvidjet će te da ne.

Draga Triša,
veseli me svaka Tvoja posjeta mojoj temi jer već znam, dolazi netko, da se matematički izrazim, sa zajedničkim nazivnikom ispod crte koja predstavlja način življenja pa možda čak i razmišljanja.
Čini mi se da u zadnje vrijeme nisi svraćala u temu „moja kućica – moja slobodica“. Ne treba me čuditi, jer ona ustvari ne živi. Objavio sam tamo post koji se referira i na Tebe i uputio neke animatorske impulse drugima. Molim Te pročitaj i pomogni u motiviranju drugih da otvore svoje teme slične InoxCiminoj kućici.

Gode mi , naravno, Tvoje pohvale svega što radim - uključujući i kuhanje, ali mi je i malo neugodno zbog drugih muževa, a u konkretnom slučaju Tvojeg. Kako vidim i čitam, stvara čuda neiscrpnom energijom i radom rukama. Vidi se da zaista svašta zna, hoće i može pa ne bih volio da moje znanje kuhanja postane minus njemu ili bilo čijem mužu koji to nema. Ni moje znanje kuhanja i volja za to nisu, kako se kaže, bez vraga. Prije dvije godine, znači prije mog odlaska u penziju, na tom sam području bio totalna neznalica (kuhanje čaja ili jaja ne računam, a roštilj isto tako).
 
Buđenje želje za kuhanje proisteklo je iz određenog promišljanja, a možda i nečiste savjesti. Godine provedene u poslovnim obvezama, nekada stvarnim, a nekada prenapuhanim, koje su se nekad (da ne kažem često) znale protegnuti i dulje od oficijelnog radnog vremena, ostavile su i meni samom gorak okus. Prisjećao sam se da je Cimi  uz odgovoran posao u firmi, kroz sve te godine bila i savršena domaćica, savršena majka našoj djeci,  i istovremeno permanentna potpora meni. Na kraju tog promišljanja, kao zaključak, osjetio sam veliku potrebu da joj se odužim. Od tada to radim često i sa velikim zadovoljstvom. Kao što sam već rekao, s vremenom je kuhanje postalo i vid mog „stvaralaštva“.
 

Nisam izdržala do vikenda! Iskoristila sam mirnu blagdansku večer i polako prošla ovu tvoju prezentaciju, viđenje i  doživljavanje InoxCimine kućice.

Mnogoštošta mi je privuklo pozornost: kontrast u uređenju vašeg velikogoričkog stana i InoxCimine kućice u skladu s okruženjem, lokacijom i namjenom, fil rouge koji označava vaše djelovanje na kućici i u dvorištu, odlične fotografije i simpatični, lakočitljivi i dovoljno obilni tekstovi, koji zadovoljavaju znatiželju.

No, posebno me zadivila pozitivna energija kojom zrači cijela tema, a koja proizlazi iz sklada uloženog napora, radosti rukotvorenja i zadovoljstva učinjenim.

Prekrasno ste osmislili svoje umirovljeničke dane: kreativno, naporno, produktivno i nadasve zanimljivo i poticajno.

Iz poslijednje serije fotografija (vjerojatno zbog snijega koji u ovom trenutku opravdava Zagrebu njegov epitet Bijeli) privukla me slika stopa u snijegu, nevjerojatno slična onoj koju sam jutros vidjela sa svog prozora.

S veseljem ću navraćati, nadam se malo ćešće, na tvoju temu, pa se unaprijed veselim dobrim fotkama, simpatičnoj zafrkanciji i elokventnim popratnim tekstovima.

Inox napisao: moj velikogorički prozor

Cimi, svaka čast, kako ne volim baš kuhati, odmahj se "zaljepim" kad neki muškarac to voli i zna,  pa sam naravno preskočila "ono prije".Za vas oboje, stvarno ste zaslužili.

bigmamma napisao: Dragi Inox, ne znam dal sam više uživala u tvojim slikama ili tvojim opisima. Svaka ti čast! Kućica je predivna. Vidi se koliko tvoje i Cimine ljubavi je uloženo u svaki kamen, svaki komadić drva i svaki cvijetak na kojem ste radili. Bravo za oboje!

Još uvijek pokušavam zagrijati svoju, za proljećem i ljetom čeznuću dušu. Ne ide lako, ali ipak ide. Fragmenti zime nose u sebi, uviđam to čak i ja, neku zapretenu, toplinu i nesumnjivu ljepotu. Ako već mora biti zima, onda dobro. Neka to bude onda u toplom mekom puloveru, u toplini sobe naše kućice čiji predvečernji mrak ritmično uznemiruje lelujava igra sjena na  njezinim zidovima potaknuta vragoljastim plesom plamičaka vatre iz malog kamina u kutu. Tišinu uljepšava pucketanje goruće brezovine, a osjet zavodljivi mirisi cimeta i klinčića iz vrućeg kuhanog vina….

Dakle fragmenti zime koji u sebi ipak nose neku zapretenu toplinu i nesumnjivu ljepotu:













Cimi i Inox: " jel bu još padal?"



"nigdje puta, nigdje staze, svud gol snijeg noge gaze...



...evo, zašto ne volim zimu

dokaz da cigareta ubija

Opet predivne sličice snježne okolice, srećom nikada nisam pušila inače bi me ovaj dokaz "ubio".

Skulptura je lijepa i pitanje je nema li ipak neku vrijednost.

I što zapravo znači vrijednost nekog umjetničkog djela? Poznati autor, starost u godinama kad je stvoreno .... Za mene djelo ima veliku vrijednost ako ja uživam u njemu.

A vaša skulptura je našla pravo mjesto!

Inače još uvijek "navijam" za snježne slike. Oduvijek sam jako voljela snijeg a nekad ga je bilo više i duže, pa nismo gunđali jer je to u zimi bilo normalno.

Tako da ove zadnje slike prije nego je cigareta ubila "čovjeka" su mi baš za dušu. Prekrasne.

Ja verujem u bajke, a ovo je dokaz da one jos uvek postoje!